Kanadska vlada protiv grenlandskih tuljana
350.000 Ponovno je objavljen broj koji zapravo poziva na neograničeno ubijanje podmlatka tuljana na atlantskoj obali
Svakog ožujka bije se bitka u kanadskoj i svjetskoj javnosti između dviju skupina duboko uvjerenih ljudi. Onih koje kanadska vlada objavom skidanja proljetne lovostaje na tuljane praktično poziva na krvavi pir na Newfoundlandu, Labradoru i u Zaljevu svetog Lovrijenca, i drugih koji vjeruju da je krvoproliće tih razmjera besmisleno, nepotrebno, ponižavajuće po čovječanstvo - i štetno.
Ljudi koji uglavnom nikada ne love masovno sjedaju u čamce i brodove naoružani puškama, kitolovskim kukama i noževima te kreću uz obale na kojima se rađaju tuljani, pucaju u bespomoćnu mladunčad i potom im oderu paperjastobijela ili srebrnasta krzna, a lešine ostavljaju na krvavom ledu. Znak za taj krvavi pir uvijek je objava broja primjeraka za 'dopušteni izlov'.
Službeno opravdanje takve politike je 'regulacija populacije tuljana' s izlikom da su 'previše namnoženi' tuljani glavni krivci za smanjenje populacije bakalara na atlantskom području i snježnih rakovica.
Brojke i interesi
Istina je, zapravo, drukčija. To krvoproliće je gotovo kultno stoljetno 'pravo' određene skupine stanovništva koje se, u ulozi birača, nijedna kanadska politička skupina ne želi odreći.
Malo više od četrdeset dolara, kolika je otkupna cijena jednoga krzna ako nema rupu od metka, za pojedinca nije osobita prilika za zaradu pojedinca. Ni izvoz krznene odjeće nije nešto osobito u nacionalnom gospodarstvu jer nije ni desetina kanadskog godišnjeg izvoza od 160 milijuna dolara snježnih rakovica u lošoj godini.
Zabrana uvoza tuljanova krzna u zemljama poput SAD-a, Grenlanda, Danske, Belgije i odnedavno Italije također nema utjecaja, jer se krzna najviše izvoze u Rusiju, Kinu i Norvešku.
Strast za ubijanjem
Novac, dakle, nije razlog, pogotovo za one koji u pokolj idu s puškama i uopće ne računaju na osobitu dobit od krzna. Motiv je očigledno nematerijalan. Može to netko nazvati folklorom ili strašću, no malo je takvih poput lovca na tuljane Jacka Troakea koji u jednotjedne kampanje odlazi već 55 godina s ekipom za ukupnom zaradom po četveročlanoj posadi od oko 9000 dolara za tjedan posla.
Iz ružnog, i za neke potpuno opscenog, masovnog ubojstva mladunčadi sasvim sigurno treba isključiti i malobrojne Inuite i Nunavute, domorodačka eskimska plemena kojima je lov na tuljane način života. Miris krvi privlači, očigledno, neke sasvim drukčije ljude...
Opstanak čovjeka
Iako je u bazenu na zapadnim obalama Grenlanda, Newfoundlandu, Labradoru sve do ušća Rijeke svetog Lovrijenca najbrojnija kompaktna populacija od oko 5,8 milijuna tuljana, mnogi misle da to nije pretjerano životno obilje, drugi misle da treba dopustiti izvorima njihove hrane da reguliraju njihovu populaciju, a da ribari pobiru samo povrh toga. Kapetan Peter Watson, koji je od 1977. kao suosnivač Greenpeacea iz te gerilske organizacije za zaštitu okoline istupio jer 'nisu bili dovoljno odlučni', kaže da upravo pokolj tuljana - koji se ne hrane pučinskom ribom, nego ribom bakalarovim grabežljivcem u blizini obale - utječe na sve tanje zalihe te ekonomski važne ribe.
Greenpeace je odustao od spašavanja tuljana 'jer tuljani nisu ugroženi', a Watson - koji se svojim adaptiranim ledolomcem na otvorenim morima fizički obračunava s ilegalnim kitolovcima ne samo razobličavajući ih nego ih i nemilosrdno potapajući - kaže da kod pokolja tuljana uopće nije riječ o ekologiji, nego o stanju ljudske svijesti koja, ako bude napredovala u tom smjeru, svojom nerazumnošću prijeti opstanku samoga čovjeka.
Prošlog i pretprošlog tjedna na zaleđenim sjevernim obalama boravili su Heather Mills i Paul McCartney (a potom u intervjuu s Larryjem Kingom na CNN-u) zalažući se za zabranu pokolja. On sasvim sigurno nije osoba koja će privatnim veganskim porukama 'o pravu na život svega što diše' previše ganuti sezonske lovce, ali će sasvim sigurno učiniti osjetljivijima kupce svoje glazbe. Njihova zgroženost sigurno će u medijima dospjeti do više ljudi.
Živi odrani
Najstrašnije je to što sudionici pohoda, u namjeri da budu što učinkovitiji, 'nemaju vremena' zatući mladunčad, nego ih većinom odru još žive. Tisuće krvavih razbacanih trupala u crveno oboji ledene obale. Što se s njima događa? Nitko ih ne pobire jer nitko u tome ne nalazi bilo kakvu korist.
Pogrebnički posao obavljaju polarni medvjedi, kojima prežderavanje preobiljem hrane u mjesec dana pogoduje razmnožavanju. Kada, međutim, nestane lešina, medvjedi nastavljaju gladovati i u očaju opstanka ostaje im jedino da napadaju - ljude.
Autor Miroslav Ambruš-Kiš
Večernji list, 12. ožujka 2006.
![Tuljan - Večernji list [ 30.07 Kb ]](/data/image_2_1966.jpg "Tuljan - Večernji list [ 30.07 Kb ]")
